Junakinje, hvala vam

images

Svaka država je u svojoj povijesti imala barem jednu ženu koja ju je svojim životom i djelom zadužila. O heroinama hrvatskog naroda premalo se govori. Tako moram, na svoju sramotu, priznati da za neke nisam ni ja donedavno znala dok mi priču o jednoj nije ispričala draga prijateljica. Za to joj moram reći jedno veliko hvala. Kako se danas obilježava međunarodni Dan žena, tako su hrvatske junakinje ali i tematika ženske moći, hrabrosti i smjelosti pronašle svoje mjesto u medijima, barem na jedan dan. Naše junakinje, svaka na svoj način, daju nam bitnu životnu lekciju, da nitko ne bi trebao podcijeniti moć žene.

Žena čijem se životu vrijedi diviti, svakako je predosljedna kraljica Bosne Katarina Kosača Kotromanić. Rođena je u Blagaju kraj Mostara, kao kći Hercega Stjepana Kosače, vladara Humske zemlje. Lijepa Katarina odrasta u svim blagodatima Humske zemlje. Kad je napunila 22 godine udaje se za Stjepana Tomaša, bosanskog kralja i predvodnika u borbi protiv Turaka. Kako bi učvrstio svoje prijestolje, Tomaš ženi Katarinu, koja postaje bosanska kraljica. Katarina je u braku sa Stjepanom imala dvoje djece. Nakon Stjepanove smrti bosansko kraljevstvo preuzima njegov izvanbračni sin Stjepan, koji Katarini daje titulu kraljice majke. Turci su u svojim prodorima ubrzo zauzeli velike dijelove Bosne, kralja su Stjepana ubili, a Katarininu djecu zarobili. Katarina je uspjela pobjeći u Dubrovačku Republiku, iako još uvijek nije jasno kako. U tom bijegu uspijeva, uz sva kraljevska obilježja - krunu, plašt i mač, ponijeti ključeve svoga grada. Katarina je ubrzo napustila Dubrovnik i otišla u Rim kako bi se lakše borila za svoju zemlju i djecu.

U Rimu održava odnose s europskim plemstvom i živi vrlo pobožno. Tijekom cijelog života borila se za Bosnu i pokušavala izbaviti svoju djecu iz ruku Osmanlija. Međutim njezina djeca kao i brat prešli su se na islam. Pobožna Katarina do kraja života nije uspjela vratiti svoju djecu ni kraljevinu. Katarina je oporučno ostavila Bosnu i Humsku zemlju svome sinu uz uvjet da se vrati kršćanstvu, ako se to ne dogodi, Katarina je imenovala Papu za zakonitog nasljednika Bosanskog Kraljevstva. Narod Bosne Katarinu pamti kao hrabru kraljicu, koja je izgubila supruga, djecu i kraljevstvo, ali nikad vjeru.

Druga junakinja o kojoj želim nešto reći, mlada je Diva Grabovčeva. Iako manje poznata, u svome je narodu ostavila dubok trag, takav da se njezino junaštvo sve prenosilo pučkom predajom i ostalo sačuvano sve do danas. Diva Grabovčeva živjela je u Rami u vrijeme turske opsade. Predaja kaže da je bila izrazito lijepa i vrijedna djevojka. Njezinom ljepotom bijaše zadivljen i mladi turski beg Tahirbeg s Kupresa, koji je Divu zapazio na mjesnom bunaru, te je učestalo počeo dolaziti u Ramu. Zaljubljeni Tahirbeg zaprosio je Divu, a ona, odana Bogu i svojoj vjeri, odbila je prošnju. Mladi beg odlučio je ponovno okušati svoju sreću, te je poslao izaslanike da zaprose Divu, no ona je i tu prošnju odbila. Uvrijeđeni beg odlučio je na silu dovesti Divu sebi za ženu. U strahu za svoju kćer, Divini roditelji zamijenili su s kumom Arslanagom mjesto ispaše, pa su poslali Divu na Vran planinu da čuva stado. Tahirbeg je poslao svoje sluge da pronađu djevojku. Nakon što su je pronašli, Tahirbeg odluči Divu na silu uzeti. Ali Diva se odlučila radije oduzeti sebi život nego da izda svoja načela i vjerovanja.

A da su prkos, vjera, nada i žrtva utkani u živote naših junakinja dokazuje nam i Mila Gojsalić. Mlada Mila je živjela u Poljicama u vrijeme osmanlijskih osvajanja. Turski su se vojnici utaborili u blizini Poljica iznad kanjona Cetine. Lijepa je Mila očarala vojskovođu Ahmed-pašu čim ju je ugledao, te je drski turski vojnik odlučio pod svaku cijenu dovesti Milu u svoj šator. Iako se tome opirala, silom je dovedena u šator Ahmed-paše. Te za nju najteže noći Mila je skupila svu hrabrost, iskrala se iz šatora i zapalila barutanu. Poginula je s Ahmed-pašom i brojnim turskim vojnicima. Mila je te noći žrtvovala najvrjednije što je imala, da bi spasila Poljičku Republiku i svoj narod. Da priča o Mili i dalje živi dokazuje i opera Jakova Gotovaca, a završna arija iste prekrasno opisuje sve ono u što su naše junakinje vjerovale.

"O, zemljo naša, ljubljena i draga,
u teškoj borbi zavoljena žarko,
ti do slobode nemaš drugog blaga,
a tvoj je ponos naše sunce jarko.

Pod svakim kamom ljuti zmajić sniva,
u svakoj brazdi krvav mač se trza,
u svakom vrelu vrije voda živa,
pod svakim pragom krilat konjić hrza.

Vjerujem u te, sveta zemljo moja,
dubokom vjerom bregove što mrvi,
branjena ti si poplavama znoja,
gol kamen čuvan bujicama krvi.

Kad tebe dušman spali, zgazi, smrvi,
ti tad se vineš ispod grobnog kama,
i opet, jača snagom svoje krvi,
ti ljepša sineš žarom žića tvog.

O, zemljo naša, mučenice sveta!
O, tvrda hridi, raskrsnice svijeta!
O, rodna grudo, majko puka svog!
O, zemljo moja, nek te čuva Bog!“

Junakinje naše, velika vam hvala, barem na jedan dan!

Izneseni stavovi ili mišljenja autora ne odražavaju nužno stajalište agencije CogitoLab.